Najznačajnije odluke Visokog upravnog suda RH u postupcima nabave po ZJN 2016

Nakon što je Visoki upravni sud RH započeo s donošenjem odluka u predmetima temeljem ZJN 2016 donesen je čitav niz zanimljivih presuda za koje se očekuje da bi u narednom razdoblju mogle usmjeriti praksu u postupcima javne nabave.

Na web stranici Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (u daljnjem tekstu: DKOM), na slijedećoj poveznici: http://www.dkom.hr/izbor-iz-prakse-visokog-upravnog-suda-rh/24380 mogu se pronaći sistematizirane sentence Visokog upravnog suda (u daljnjem tekstu: VUS) zajedno sa pripadajućim presudama u izvornom obliku i rješenjima DKOM-a koja su prethodila donošenju presuda.

Tako je primjerice u presudi donesenoj u predmetu UsII-82/19 od 20. ožujka 2019. godine VUS naveo slijedeći stav: Zabrana dostave više ponuda istog ponuditelja, iako izričito nije propisana ZJN-om, proizlazi iz ukupnosti odrebi tog Zakona te načela javne nabave propisana odredbom članka 4. stavka 1. ZJN-a, prema kojoj je naručitelj u primjeni tog zakona u odnosu na sve gospodarske subjekte obvezan poštovati, između ostalog, načelo tržišnog natjecanja i načelo jednakog tretmana, što bi moglo biti dovedeno u pitanje kada bi se istom ponuditelju u istom postupku javne nabave omogućilo podnošenje dviju ponuda.

Navedeno stajalište odgovara dosadašnjoj praksi DKOM-a.

Nadalje, presuda za koju se očekuje da u narednom razdoblju promijeni praksu DKOM-a je presuda donesena u predmetu UsII-32/19 od 7. ožujka 2019, a povodom tužbe na rješenje DKOM-a u predmetu KLASA: UP/II-034-02/18-01/942. U obrazloženju presude VUS navodi da se dopuštanjem naknadnog oslanjanja na sposobnost drugog gospodarskog subjekta daje prednost ponuditelju kojem se to naknadno oslanjanje dopušta u odnosu na ostale ponuditelje i na taj način se povređuje načelo jednakog tretmana ponuditelja iz članka 4. ZJN 2016.

Ovo stajalište VUS-a protivno je dotadašnjoj praksi DKOM-a po ovom pitanju, obzirom da su obrazloženja DKOM-a o dopuštanju naknadnog oslanjanja na sposobnost drugog gospodarskog subjekta u tijeku pregleda i ocjene ponuda bila opravdana odredbom članka 275. ZJN 2016, odnosno obvezom naručitelja da, u slučaju da se utvrdi da na strani subjekta na čiju se sposobnost ponuditelj oslanja postoje razlozi za isključenje, pozove ponuditelja da taj subjekt zamjeni nekim drugim subjektom.

Nadalje, u dosadašnjoj praksi DKOM-a, članak 263. stavak 2. ZJN 2016 koji se odnosi na pozivanje ponuditelja da upotpuni ažurirane popratne dokumente, tumačen je na način da je naručitelj sukladno načelu ekonomičnog trošenja javnih sredstava (u slučaju da se radi o ažuriranim popratnim dokumentima ponuditelja čija je ponuda ekonomski najpovoljnija) dužan postupiti po članku 263. stavku 2. i tražiti tog ponuditelja upotpunjenje i pojašnjenje dokumenata koje je dostavio.

Međutim, presudom u predmetu UsII-179/19 od 25. travnja 2019 VUS je zauzeo drugačije stajalište i naveo:

Suprotno stavu tuženika ovaj Sud nalazi da pitanje dokazivanja da ne postoje razlozi za isključenje treba tumačiti u skladu sa strogom odredbom članka 251. ZJN 2016. Dokazi da ne postoji osnova za isključenje iz članka 251. stavak 1. ZJN 2016 su dokazi koje propisuje članak 265. stavak 1. točka 1. ZJN 2016, a tek ako takvi dokazi nisu dobavljivi, mogu se prihvatiti dokazi iz stavka 2. tog članka. Obzirom na značaj dokaza da ne postoje osnove za isključenje gospodarskog subjekta i ozbiljnu posljedicu – obvezu isključenja, koja slijedi ako odgovarajući dokazi nisu dostavljeni, po ocjeni Suda, tužitelj je ponudu žalitelja osnovano ocijenio nevaljanom, a prethodno nije bio dužan pozvati žalitelje da dodatno pojasne naknadno dostavljene dokaze nepostojanja osnova za njihovo isključenje. Naime, odredba članka 262. stavka 2. ZJN 2016, daje mogućnost naručitelju da ponuditelja koji je naknadno po pozivu dostavio ažurirane popratne dokumente koji dopunjuju ponudu, ponovno pozove na dodatna pojašnjenja, ali to nije obveza naručitelja. U konkretnom slučaju tužitelj je u zapisniku o pregledu i ocjeni ponuda obrazložio razloge neprihvaćanja ponude, uz jasno pojašnjenje da se radi o dokumentaciji ponude koju žalitelj ni nakon dodatnog poziva nije dostavio, zbog čega Sud nalazi da izostanak valjanih dokaza da ne postoje osnove za isključenje predstavlja razlog za isključenje gospodarskog subjekta iz postupka javne nabave.

U dijelu odluka VUS-a koje se odnose na odlučivanje DKOM-a o troškovima žalbenog postupka treba spomenuti presudu u predmetu UsII-53/19 od 25. travnja 2019.

Ovom presudom VUS je poništio dio rješenje DKOM-a u predmetu KALSA: UP/II-034-02/17-01/449 uz slijedeće obrazloženje:

Prema ocjeni ovog Suda tuženik je odlučujući o žalbi, sukladno ovlaštenjima iz članka 404. stavka 1. ZJN 2016, to jest u granicama žalbenih navoda ocijenio da isti nisu osnovani pa je stoga pogrešno zaključio da je žalitelj uspio sa žalbom. To što je tuženik poništio odluku o odabiru nije rezultat osnovanosti žalbenih navoda, već rezultat ovlasti tuženika da po služenoj dužnosti pazi na postupovne pretpostavke i osobito bitne povrede iz stavka 2. članka 404. ZJN 2016. Nije u pravu tuženik kada zaključuje da se uspjeh žalbe ocjenjuje uspjehom žalbenog zahtjeva. takvo je stajalište suprotno izričaju članka 404. stavka 1. ZJN 2016 prema kojem Državna komisija postupa u granicama žalbenih navoda o čijoj osnovanosti ovisi i usvajanje, djelomično usvajanje ili pak neusvajanje žalbenog zahtjeva.

Slijedom navedenog, i u ovom dijelu moguće je uskoro očekivati promjenu prakse DKOM-a.